Search  
Monday, February 06, 2012 ..:: teorija kronometrije » uvod ::.. Register  Login
 sitemap Maximize
  

  Minimize
Sveučilišni udžbenik: 'KRONOMETRIJA DINAMIKE MENTALNOG PROCESIRANJA'
autor: dr. sc. Mirko Drenovac

Izdavač: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet

Pojedina poglavlja možete proćitati na ovim stranicama.
      

 Istraživanje vremena reakcije i primjena kronometrije u istraživanju mentalnog procesiranja Minimize
Interes za osobitosti individualnih razlika u brzini i točnosti ostvarivanja mentalnih aktivnosti star je koliko i povijest istraživanja reakcija i reakcionog vremena.
No, to se pitanje počelo ozbiljno rješavati ponajprije zbog povećanog interesa astronoma za upoznavanje prirode, strukture i osobitosti individualnog opažanja, tzv. lične jednadžbe opažača. Redovito se kao povod za to navodi konflikt iz 1795. godine između Maskelynea, tadašnjeg upravitelja opservatorije u Greenwichu i njegovog asistenta, kojega je Maskelyne otpustio zbog počinjene prividne pogreške u očitavanju vremena prelaska zvijezde preko opservatorijskog meridijana, smatrajući "točnim" vlastito očitavanje vremena tih prelazaka. Drugim riječima, taj je incident potaknuo sustavno istraživanje faktora koji određuju interindividualne razlike, ali i intraindividualnu konzistentnost u efikasnosti i obilježjima izvođenja pojedinih mentalnih aktivnosti.
Suočeni s problemom točnosti i pouzdanosti očitavanja vremena astronomskih pojava, astronomi su prvi podvrgli svestranom istraživanju vrijeme svjesne, hotimične reakcije. Poznati matematičar, fizičar i astronom F.V.Bessel, direktor opservatorije u Konigsbergu prvi je, 1823. godine, proveo kronometrijsko mjerenje reakcije na iznenadni, neočekivani podražaj. Istaknuti astronomi: Argo, Wolf, Hirsch i dr., svojim su sustavnim prikupljanjem podataka i svestranom matematičkom analizom karakteristika individualnih reakcija doprinijeli spoznaji o individualnoj određenosti brzine i točnosti reagiranja u različitim situacijama i ukazali na činjenicu da "pogreške" opažača nisu slučajne  već predstavljaju osobitost načina njegova reagiranja.
Međutim, koji faktori određuju individualne osobitosti i interindividualne razlike u reakcijama, te koliko su razlike u individualnoj efikasnosti obavljanja određenih mentalnih aktivnosti rezultat urođenih sposobnosti i funkcioniranja mehanizama psihonervnog sustava, a koliko su određene individualnim iskustvom stečenim kroz razvoj, djelovanjem socijalnih utjecaja na oblikovanje formi situacionog ponašanja u pojedinim životnim situacijama, pitanja su na koja se ne može cjelovito odgovoriti ni poslije gotovo dva stoljeća od njihovog postavljanja.
Iako su to pitanja kojima se bavi psihologija, prva istraživanja i spoznaje o faktorima koji određuju obilježja odvijanja mentalnih aktivnosti u procesu opažanja, kao i individualne karakteristike reagiranja, pokrenuli su nepsiholozi, astronomi. Ali su ta istraživanja pobudila veliki interes psihologa i fiziologa. I za metodologiju kronometrijskog istraživanja reakcija psihologija mora biti zahvalna također jednom nepsihologu, fiziologu Hermannu Helmholtzu, koji je istražujući problem brzine širenja živčanog uzbuđenja u intaktnom živom čovječjem organizmu, a ne na preparatu, bio prisiljen poslužiti se indirektnim mjerenjem. Zadajući ispitaniku elektrodermalne podražaje na različito udaljenim točkama tijela u odnosu na mozak, Helmholtz je iz razlike u vremenu ispitanikovih odgovora na takve podražaje proračunavao brzinu provođenja živčanog uzbuđenja. Iako je osobno bio orijentiran na fiziološki aspekt procesa provociranih takvim eksperimentima, Helmholtz je ustvari postavio obrazac psihologijskog eksperimenta - mjerenja reakcionog vremena.
      

 Doprinos Dondersa i Eksnera istraživanjima reakcije Minimize
Polazeći od Helmholtzovih istraživanja, F.C.Donders i S. Eksner pokušali su primjenom kronometrijske metodologije, odrediti vremensko trajanje pojedinih komponenata psihičkih procesa i faktora koji na njih utječu.
Donders se 1868. godine posvetio istraživanju strukture, odnosno vremenskih odnosa komponenata složenih mentalnih aktivnosti: razlikovanja i izbora. U tu svrhu razradio je postupak ekstrakcije, tj. izdvajanja manje složenih komponenata mentalne aktivnosti iz složenog vremena hotimične reakcije.


Holandski fiziolog i oftalmolog Franciscus Cornelis Donders (1818.–1889.), OTAC MENTALNE KRONOMETRIJE, pohađao je sjemenište u Tilburgu i Boxmeeru, te studirao na medicinskom fakultetu i školi za vojne liječnike u Utrehtu. Od svoje 29. godine bio je profesor fiziologije na Univerzitetu u Utrehtu.
Iako se najčešće naglašava njegov doprinos na području psihologije, treba naglasiti kako je Donders bio jedan od pionira oftalmologije. Naime, njegov je najveći doprinos u oftalmologiji i to na području refrakcije i astigmatizma, o čemu opsežno (na 635 stranica) izvještava u knjizi "O anomalijama akomodacije i refrakcije oka sa preliminarnim esejem o fiziološkoj dioptriji" publiciranoj 1864. na engleskom jeziku. U njoj opisuje i kompletnu teoriju i praksu  primjene i propisivanja očnih korektivnih stakala. Uz to je 1858. godine osnovao i prvu očnu kliniku u Nizozemskoj.
Osim očne fiziologije, viđenja boja i sljepila za boje, Dandersa je zanimala i opća fiziologija, te evolucija i mentalni procesi, osobito procesi na kojima počiva govor. U monografiji  "Fiziologija govornih zvukova, posebno onih nizozemskog jezika" (1870.) detaljno je izložio veličine akustičkih i fonetičkih osobina (nizozemskih) jezičnih glasova, te kako se oni artikuliraju.
Zaokupljen mentalnim fenomenima, posebno je istraživao relacije između tih fenomena i aktivnosti mozga, pokušavajući "lokalizirati  različite mentalne sposobnosti ".
Uz pomoć svog učenika i prijatelja, mehaničara Kagenaara, u posebnom odjelu svoga laboratorija, Donders je dizajnirao i proizveo mnoge instrumente za mjerenje brzine odvijanja mentalnih procesa. Funkcioniranje i uporaba tih instrumenata izloženi su u članku "Dva instrumenta za determinaciju vremena potrebnog za mentalne procese", objavljenom  u "Oderzoekigen gedaan in het Physiologisch laboratorium Utrecht" 1867-1868, 2, 21-25.
Dondersovi kreativni izvještaji na nizozemskom, njemačkom i francuskom jeziku prevedeni su i na engleski jezik, te publicirani kao "On the speed of mental processes" u žurnalu Acta Psychologica i u volumenu Attention and performance II – W.G.Koster, Ed., 1969.g.



Prema tom postupku potrebno je usporediti rezultate dobivene u dva eksperimenta čiji se eksperimentalni uvjeti razlikuju samo u jednoj nezavisnoj varijabli. Zavisna varijabla je vrijeme reakcije. Pojedine komponente Donders je imenovao kao: A, B, ili C reakcije.
Najjednostavniji oblik mentalne aktivnosti, gdje ispitanik treba na unaprijed utvrđeni (poznati) podražaj, ili "očekivani signal", odgovoriti jednostavnim, unaprijed određenim odgovorom (npr. pritiskom tipke), Donders je imenovao "A" reakcijom. Kasnije je Wundt taj tip reakcije nazvao - jednostavnom reakcijom.
Složeniji oblik mentalne aktivnosti, koji sadrži razlikovanje i izbor, Donders je nazvao "B" reakcijom. U eksperimentu s "B" reakcijom u pojedinim se zadacima ispitaniku zadaje po jedan od većeg broja različitih podražaja, npr. zvučnih podražaja različite visine, pri čemu je za svaki od tih podražaja unaprijed određen drugačiji "adekvatni" odgovor (npr. pritisak na različite tipke). Zadatak je ispitanika da na pojavu pojedinog "signala" dade "adekvatni" odgovor.
Za izdvajanje komponente izbora iz složene "B" reakcije, Donders je uveo eksperimentalnu situaciju s "C" reakcijom. U zadacima toga tipa zadatak je ispitanika da reagira "samo" jednim odgovorom na samo jedan između više, slučajnim redom zadavanih, različitih podražaja. Donders je vjerovao da se u situaciji "C" reakcije odvija samo proces razlikovanja, a da je izbor isključen. Međutim, Wundt je ukazao na neosnovanost takvog očekivanja, jer je u "C" reakciji izbor prisutan u alternativi između: reagiranja i nereagiranja tj. izvođenja pokreta i mirovanja. Da bi otklonio taj nedostatak Dondersove "C" reakcije Wundt je uveo novi tip reakcije imenujući ga "D" reakcijom. Ona se od "C" reakcije razlikuje po tome što ispitanik mora reagirati samo jednim unaprijed pripremljenim odgovorom na svaki od više mogućih podražaja i to čim "prepozna (identificira) signal", a naknadno treba izvijestiti - koji je podražaj bio prezentiran. Pokazalo se, međutim, da je i taj tip reakcije opterećen metodološkim slabostima.
Kritičari Dondersove metode, po M.H.Marxu i V.A.Cronan-Hillixu (1987.), upozorili su kako se kod promjene složenosti zadataka mijenja priroda procesiranja, jer se subjekt oslanja na različitu vrstu memorije i na različito složene procese evalucije.
No, neovisno o slabostima Dondersovih eksperimenata, nedvojbena je vrijednost ideje da se trajanje pojedinih mentalnih aktivnosti utvrđuje razlikom u  vremenu reakcije između manje složenih i složenijih mentalnih aktivnosti.
Takav eksperimentalni pristup široko je prakticiran i u "Wundtovoj školi" za određivanje vremenskih obilježja strukture različitih psihičkih fenomena. Raščlanjivanjem mentalnih zadataka na kronometrijski kontrolirane intervale uz primjenu "sistematske eksperimentalne introspekcije" predstavnici Vircburške škole utvrdili su i uveli u psihologiju mišljenja niz novih varijabli kao što su: usmjerenost operacija traženja, odnosno pretraživanja (što je motivacijska varijabla povezana sa procesima usredotočenja pozornosti, koja je često emocionalno intonirana), te nesenzorne komponente u reakcijskom procesu (poput mentalnih aktivnosti, koje se suvremenoom terminologijom imenuju kao - operacije mentalnog procesiranja).
U tom sklopu L. Lange je, radeći u Wundtovom Institutu u Leipcigu (1886./87.), otkrio da vrijeme jednostavne reakcije ovisi o tome na što je usmjerena ispitanikova pozornost: na senzorno-perceptivnu, ili pak na motornu komponentu zadatka. Na temelju spoznaja iz tih istraživanja razlikovao je dva tipa ili oblika jednostavnme reakcije: - senzorni tip, gdje je ispitanikova pozornost usredotočena na zahvaćanje podražaja i - muskularni tip, kada je pozornost usmjerena na izvođenje pokreta. Treba naglasiti kako je Lange upozoravao kako su takva istraživanja vrlo teško izvediva, budući da je ispitaniku potrebna razumna količina vježbe za usmjeravanje pozornosti na izvođenje reakcija u njihovom ekstremnom (senzornom ili muskularnom) obliku.
E.B.Titchener (1895) u članku "Simple Reactions", navodi da je Lange  utvrdio kako je vrijeme senzornog tipa jednostavne reakcije znatno duže od muskularnog tipa. Prosječna razlika između ta dva tipa reakcija je 0,1 sec. što je vidljivo i iz podataka izloženih u slijedećoj tablici:

Razlike u vremenu reakcije obzirom na usmjerenost pozornosti 
p0_02_1.JPG              


 O. Kulpe, Wundtov učenik i asistent, osnivač "Vircburgške škole mišljenja", koristio je kronometrijski postupak, tj. mjerenje vremena reakcije u istraživanjima utjecaja "determinirajuće tendencije" u procesu mišljenja.
Za razliku od Dondersovih istraživanja, austrijski fiziolog S.Eksner, koji je uveo naziv "vrijeme reakcije" za označavanje vremena potrebnog za svjesni odgovor na određeni senzorni podražaj, sedamdesetih je godina 19. stoljeća istraživao faktore koji uzrokuju interindividualne razlike i intraindividualnu varijabilnost vremena jednostavne reakcije. Eksnerovim istraživanjima otvara se i do danas jedno od vrlo aktuelnih pitanja - ovisnosti vremena reakcije o različitim subjektivnim i objektivnim faktorima, o: individualnim obilježjima (spolu, dobi,...) i osobinama ispitanika, modalitetu podražaja, uvjetima u kojima se odvija eksperiment, djelovanju farmakoloških sredstava, alkoholu, itd. Eksner je prvi opisao ispitanikovo stanje iščekivanja i spremnosti u pripremnom periodu, između predsignala i podražaja, kao i utjecaj sporednih i (sa stajališta sadržaja eksperimenta) neadekvatnih podražaja na vrijeme jednostavne reakcije.
U isto vrijeme je Sir Francis Galton, čija su istraživanja osobito značajna za razvoj eksperimentalne i diferencijalne psihologije, u svojoj laboratoriji u Londonu već koristio mjere vremena reakcije za iskazivanje individualnih razlika. Impresioniran teorijama svog starijeg poznatog rođaka Charlesa Darwina vjerovao je, kako piše A.R. Jansen (2006), da je opća mentalna sposobnost produkt evolucijskog procesa, te da se finoća senzorne diskriminacije i brzina reakcije poboljšavala tijekom čovjekove evolucije u borbi za preživljavanje, pa je stoga važan čimbenik prirodne selekcije.
      

 Zastoj u istraživanju unutrašnjih "skrivenih procesa" Minimize
Istraživanje unutrašnjih "skrivenih procesa" i elemenata strukture procesa reakcije, koje je započelo Dondersovim eksperimentima, nije se, međutim, odvijalo kontinuirano. Naime, nakon početnog intenzivnog i širokog interesa za istraživanje komponenata psihičkih procesa, nastupom biheviorizma, započinje relativno dugi zastoj u primjeni i razvoju tzv. "psihičke kronometrije". To je djelomično i zbog metodoloških poteškoća u kojima se našla Dondersova procedura frakcioniranja, ali je ipak presudniji bio utjecaj novog, biheviorističkog koncepta po kojemu se težište interesa u proučavanju reakcija premješta sa unutarnje strukture na vanjske oznake reakcije, odnosno na ponašanje.
Gotovo 50 godina dominira interes za asocijacionistički koncept tretmana odnosa između stimulusa (S) i reakcije (R), kojim su istraživanja usmjerena na proučavanje zakonitosti uspostavljanja S-R relacije, tj. na utvrđivanje uzročno posljedične veze i odnosa između podražaja (događaja u okolini) i reakcija, postupaka i ponašanja kao posljedice utjecaja tih podražaja, te na asocijaciju između podražaja i reakcije, odnosno u ruskoj refleksološkoj terminologiji, na procese formiranja uvjetovane reakcije. U takvim istraživanjima zapostavljeni su, međutim, procesi koji se odvijaju u intervalu između podražaja i reakcije, a sama S-R relacija tretira se kao automatizam, gdje je brzina reakcije pokazatelj stabilnosti uspostavljene asocijativne veze, ili indikator čvrstine tragova pamćenja (Klatzky, 1975).
Biheviorizam, ili točnije B.F.Skinner (prema Fulgosiju, 1983), kao i predstavnici ruske refleksološke psihologije zahtijevaju da se ne prihvaćaju "objašnjenja" unutrašnjih procesa koja se temelje na subjektivnom iskustvu ili doživljavanju jer ona nisu znanstveno prihvatljiva, ali ipak oni ne odriču postojanje i važnost poznavanja "skrivenih reakcija", tj. unutrašnjih procesa ili organizmičkih faktora koji mogu utjecati na manifestne karakteristike reakcije, odnosno ponašanja.
      

 Oživljavanje inetresa za "skrivene procese" Minimize
Prijelomni trenutak za oživljavanje interesa prema istraživanjima "skrivenih procesa" i traganje za postupcima raščlanjivanja reakcionog ciklusa nastaje u vremenu između pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća zahvaljujući pojavi kognitivnog pristupa u psihologiji, te razvoju i afirmaciji teorije informacija.
    Zahvaljujući tzv. “kognitivnoj revoluciji” kao reakciji na radikalni biheviorizam i ponovnom interesu za funkcioniranje središnjeg živčanog sustava u ostvarivanju mentalnih aktivnosti, nastali su mnogi - kompjutorski modeli kognitivnih funkcija po kojima se čovjek, iz kognitivne perspektive, tretira kao aktivni skupljač informacija važnih za odlučivanje. Informacije, koje dolaze iz okoline preko osjetila, kodiraju se i procesiraju, te sustavno pohranjuju u osobnu trajnu memoriju, odakle se u skladu sa situacionim potrebama aktualiziraju ili pak kombiniraju u nove složene oblike ponašanja.
    Pedesetih godina 20. stoljeća istraživanja vremena reakcije se jednim dijelom orijentiraju na utvrđivanje mjera maksimalne transmisije čovjekovog živčanog sustava oslanjajući se na nove tek razvijene matematičke i informatičke teorije. Takova su istraživanja uz pomoć kvantitativnih pokazatelja (vremena i količine) pokazala kako funkcioniraju mehanizmi pomoću kojih mozak procesira informacije.

Novi teoretski koncepti uvode u istraživanja i nove pojmove i novi jezik. U kognitivnom, odnosno informacijskom tretmanu reakcije i reakcionog vremena upotrebljavaju se termini preuzeti iz informatike, kompjuterske i komunikacijske teorije i tehnike, te operative elektroničke obrade podataka. Otuda se u opisima pojedinih etapa procesa reakcije javljaju termini i formulacije poput:
-    kodiranje
-    spremanje i čuvanje informacija
-    pretraživanje ili izvlačenje iz memorije
-    procesiranje, itd.

Informacijskim pristupom istraživanju komponenata reakcionog vremena došlo se do niza značajnih spoznaja o kvantitativnim aspektima procesa reakcije. Prema Legu i Barberu (1976) jedna od takvih spoznaja očituje se u otkrivanju odnosa između vremena izborne reakcije i broja alternativa izbora. Taj problem je postavio i istraživao Merkel još 1885. godine. No, dok su njegova istraživanja ukazivala na to da produženje vremena izborne reakcije u funkciji povećanja broja elemenata izbora ima zakrivljeni trend s tendencijom uspostavljanja asimptotskog odnosa kod većeg broja izbora, Hickova provjera tog odnosa (1952) na izvornim, Merkelovim podacima, pokazala je da odnos između vremena izborne reakcije i broja izbora može biti linearan ako se na apscisu nanese log(n+l) broja izbornih alternativa.
Uvođenjem specifične logike osnovane na principima komunikacijskih disciplina u istraživanje mentalnog procesiranja uvode se i pojmovi kao što su kanal i kapacitet kanala, filter i njegova selektivna funkcija u propuštanju signala, detekcija signala itd.
Svojim konceptom detekcije signala Taner i Swets (1954)  omogućavaju razradu metodoloških obrazaca za istraživanje "načina" reagiranja u različitim uvjetima detekcije signala, odnosno kod obavljanja različitih vrsta i različito složenih mentalnih aktivnosti. Primjenom takvih obrazaca istraživanja moguće je odrediti (razlučiti) nekoliko tipova reakcija kao što su: adekvatne reakcije, propusti ili izostale reakcije, te lažne uzbune. (Propusti i lažne uzbune spadaju u kategoriju pogrešaka, za koje su još prije dva stoljeća astronomi utvrdili da nisu slučajne pojave, već da predstavljaju važno individualno obilježje reagiranja.)
Osobito vrijedna je i spoznaja D.Broadbenta (1958.), prema Marxu i Cronan-Hillixu (1987), da ograničenje kapaciteta kanala ovisi o karakteristikama funkcioniranja pojedinih mehanizama pažnje (pozornosti). Živost i raspon distribucije neposredne pažnje određuju koja će količina podražajnog sadržaja biti neposredno zahvaćena, odnosno kako će se odvijati selekcija elemenata podražajnog sadržaja. Selektivna funkcija filtera signala, koja je određena kapacitetom kanala, može se odvijati i kod subliminalnih podražaja, te i prije svjesne rekognicije značenja signala i interpretacije njegove važnosti, zahvaljujući tome što su faktori koji determiniraju pozornost (pažnju) najvećim dijelom nesvjesni.
Za proučavanje zavisnosti vremena reakcije o količini prosječne informacije koju ispitanik prerađuje, te korištenje teorije informacije kao logike istraživanja i prezentacije rezultata značajna su Hymanova istraživanja. Po njemu kao pokazatelj količine informacije koju (u bitovima) sadrži određeni zadatak, služi parametar "H". Tako na primjer, kod podjednako vjerojatnih elemenata izbora, kakav je slučaj u Hickovim eksperimentima, jednadžba glasi: H = log n. To je istovremeno mjera složenosti zadatka i pokazatelj količine prenesene informacije.
Međutim, kasnija su Seibelova* istraživanja pokazala da pretpostavka o povezanosti vremena latencije odgovora s količinom informacije koju ispitanik prerađuje u nekom zadatku vrijedi samo kod zadataka sa manje od 20 izbornih alternativa, dok iznad tog opsega svako novo povećanje njihovog broja gotovo da nema utjecaj na reakciono vrijeme.

Oživljavajnje interesa za kronometrijsko istraživanje unutarnjih procesa u mozgu koji se odvijaju između podražaja i reakcije, odnosno procesa i operacija  koje u ljudskom mozgu ostvaruju kogniciju, osobito je povezano s pojavom interesa za tzv. "mentalnu kronometriju". Tome su osobito doprinjeli domišljati pristupi Sternberga i Posnera temeljeni na novim teoretskim konceptima istraživanja strukture složenog vremena reakcije.
 
    Posnerova istraživanja (1978.g.) mjesta odvijanja mentalnih operacija u mozgu i vremena potrebnog za izvođenje "kodiranja" u pojedinim fazama procesa čitanja posebno su značajna za razvoj metodologije kronometrijskog istraživanja odvijanja mentalnih procesa. U tim istraživanjima se od subjekta tražilo uparivanje, tj. svrstavanje parova slova ili riječi u zajedničku kategoriju. Na primjer parova slova u vokale ili konsonante, ili parova riječi u odgovarajuću kategoriju, na primjer životinja, biljaka, isl. Prema rezultatima tih istraživanja najjednostavniji je zadatak fizičkog uparivanja pri kojemu se ispitanicima prikazuju parovi slova, ili parovi riječi, a oni trebaju odrediti da li su oba elementa fizički identična ili nisu. Slijedeći je po složenosti zadatak prepoznavanja naziva (imena), gdje subjekti trebaju odrediti da li slova u paru imaju isti naziv (ime). Najveći pak kognitivni angažman uključje zadatak u kojemu subjekti trebaju odrediti da li oba člana u paru sadrže u sebi vokale ili ih ne sadrže.    
    Kod zadataka fizičkog uparivanja subjekti trebaju mentalno enkodirati, tj. identificirati podražajne jedinice (parove slova ili riječi), međusobno ih usporediti i donijeti odluku (jesu li ti elementi identični ili nisu). Kod imenovanja slova subjekti, prije donošenja odluke, moraju ostvariti još jedan kognitivni korak više. Moraju "pretražiti" svoju memoriju naziva slova, odnosno riječi i usporediti ih s aktualnim podražajnim elementima. Kod zadatka uparivanja temeljenog na nekom pravilu ispitanici, uz prethodno navedene operacije, prije nego što donesu odluku, trebaju kategorizirati svaki od prezentiranih elemenata u paru, na primjer slova u vokale ili konsonante, te usporediti njihovu identičnost.

    
   
 Michael I. Posner, profesor emeritus na Univerzitetu Oregon i pozivni profesor na Weill Medical Colege u New Yorku, studirao je najprije fiziku na University of Washington i kao inžinjer istraživač radio u kompaniji Boeing. Na University of Washington je magistrirao, a potom na University of Michigan i doktorirao psihologiju, te se posvetio akademskoj karijeri predavača i znanstvenog istraživača.
    Posner spada u utemeljitelje kognitivnog neuroimaginga, kakovog danas poznajemo. Naime, on je među prvima shvatio da se logika Dondersove metode oduzimanja može plodonosno primijeniti i za prostorno utvrđivanje lokalizacije neurološkog supstrata za ostvarivanje određenih mentalnih aktivnosti u mozgu.
    Njegova istraživanja najvećim su dijelom usmjerena na utvrđivanje lokacije neuralnog supstrata, odnosno lokacije anatomskih područja  u mozgu u kojima se ostvaruje funkcija razumijevanje riječi. No pri tome je osobiti istraživački interes usmjerio na proučavanje uključenosti sustava pozornosti u mentalno procesiranje jezika, odnosno čitanje i slušanje riječi.
    Osobitost Posnerovih istraživanja očituje se u primjeni modernih tehnika (PET, fMRI) snimanja mozga.
   


    Posner je utvrdio da je reakciono vrijeme (u milisekundama) za uparivanje podražajnih elemenata (prezentiranih parova slova ili riječi) koji su fizikalno identični (na primjer slova: AA) brže nego reakciono vrijeme potrebno za uparivanje istih, ali vizualno različitih slova ili riječi (na primjer Aa). Isto tako je utvrdio da je i to vrijeme brže nego ono kod uparivanja slova ili riječi koje pripadaju nekoj općoj kategoriji (na primjer kategoriji vokala: Ae).
      Objašnjenje utvrđenih razlika u vremenu reakcije kod različitih zadataka uparivanja jeste da se zadaci razlikuju kako po broju mentalnih operacija tako i po različitoj složenosti načina kodiranja, tj. različitoj složenosti analitičkih operacija, odnosno vizualnoj, fonologičkoj, artikulacijskoj ili semantičkoj analizi riječi.

    Saul Sternberg je (1966.) u odnosu na Dondersovu metodu razvio poboljšanu metodu za podjelu reakcionog vremena na sukcesivne i paralelne dijelove nazvanu aditivnom faktorskom metodom ili metodom dopunskog faktora.
Svojom originalnošću ova metoda prestavlja vrijedan doprinos kronometrijskom  istraživanju komponenata psihičkih pojava. Naime, taj postupak omogućava postupno izdvajanje etapa prerade informacije, pri čemu svaka etapa, odnosno svaka komponenta mentalnog procesiranja ima svoju kronometrijsku mjeru ili  proporciju zastupljenosti u ukupnom vremenu reakcije.
    U eksperimentima uz primjenu metode dopunskog faktora subjektima se najprije eksponira inicijalni set jednoznamenkastih brojeva sa zadaćom da ih upamte, a potom im se prezentira "sonda", testni podražaj (jedan broj) za kojega trebaju po određenoj proceduri što je brže moguće odgovoriti: je li ili nije bio sadržan u inicijalnom setu. Mjeri se vrijeme latencije između trenutka ekspozicije "sonde" i ispitanikove reakcije pritiskom ili otpuštanjem odgovarajuće tipke za odgovor.
     
    
                 Saul Sternberg, profesor je na Odsjeku za psihologiju Sveučilišta u Pennsylvaniji, gdje je i član Instituta za istraživanja na području kognitivnih znanosti. Na sveučilište je došao iz Bell Telephon Laboratorija gdje je provodio bazična istraživanja i vodio Odsjek za istraživanje procesiranja informacija kod čovjeka.                                                                                         

            Studirao je najprije matematiku i fiziku na Swartmore-u i na Sveučilišnom koleđu  Sjevernog Staffordshire-a, te sociologiju na Harvardu, a potom socijalnu psihologiju s posebnim interesom za istraživanje stohastičkih modela učenja. Postdoktorski studij matematičke statistike završio je na Cambridge-u u Engleskoj, a potom djelovao na Odsjeku za psihologiju na Pennu. Nadahnut "Percepcijom i komunikacijom" Donalda Broadbenta posvetio se proučavanju mentalnoh operacija.      U Bellovim laboratorijima, u kojima je djelovao preko 20 godina, s velikim se oduševljenjem bavio istraživanjima poboljšanja memorije, kontrole sekvenci izvođenja pokreta, kratkoročne dinamike vizualnih predodžbi, te razvio metodu uporabe mjerenja reakcionog vremena u otkrivanju strukture mantalnih procesa.


    Istraživanja Sternbergovom metodom dopunskog faktora pokazala su da se povećanjem dužine (broja elemenata) inicijalnog seta brojeva povećava i broj elementarnih kognitivnih operacija koje ispitanik mora obaviti prije nego što može  donijeti odluku. Tako na primjer, kada inicijalni set sadrži 4 itema (broja) subjekt mora u kratkoročnoj memoriji zadržati 4 elementa, a potom, kod pojave testnog podražaja - jednog broja, on ga mora enkodirati tj. interpretirati njegov identitet i komparirati sa svakim od 4 memorirana elementa, te donijeti odluku je li taj broj bio ili nije bio prezentiran u inicijalnom setu. Kada pak inicijalni set sadrži 2 itema, broj komparacija se svodi na dvije, a za set od 7 itema na 7 komparacija. Za svaki dodatni item inicijalnog seta brojeva, prema Sternbergovim podacima,  subjektovo se vrijeme odgovora (vrijeme reakcije) produžava za oko 38 msec.


Usporedo s psihologijskim istraživanjima strukture reakcija i reakcionog vremena, teče opsežno istraživanje prostorne lokacije neurofiziološkog supstrata, mehanizama i fizioloških procesa na kojima se osniva proces reakcije, a od čijih svojstava funkcioniranja značajno ovise kvalitativna obilježja i vrijeme odvijanja pojedinih oblika mentalnih aktivnosti.

      

 Istraživanje neurofiziološkog supstrata i fizioloških procesa na kojima se osniva proces reakcije Minimize
Za cjelovitije upoznavanje strukture pojedinih oblika psihičkih reakcija i karakteristika funkcioniranja njihovih mehanizama, odnosno za identifikaciju i proučavanje faktora koji utječu na vremenska obilježja pojedinih reakcija i fluktuaciju tog vremena, potrebne su različite eksperimentalne tehnike i tehnologije, kao i spoznaje koje potječu iz drugih znanstvenih područja, izvan strogo psihologijskih okvira istraživanja. Naime, često se za deskripciju i interpretaciju psiholoških pojava koriste izvorno fiziološki pokazatelji ili pokazatelji koji ukazuju na promjene fizioloških procesa koji su u osnovi, prate, ili se odvijaju uporedo s psihičkim reakcijama. Drugim riječima, u psihologiji se kod istraživanja na primjer umora, naprezanja, budnosti itd., koriste fiziološki pokazatelji kao indikatori obilježja psihičkih procesa i pojava.
Mnoštvo građe i spoznaja o tome što se i gdje u živčanom sustavu događa pri ostvarivanju pojedinih psihičkih aktivnosti pružile su moderne neurofiziološke tehnike neposrednog zahvaćanja intraneuronskih procesa i registriranja bioelektrične aktivnosti živčanih struktura. One su omogućile preciznije, kompleksnije i neposrednije istraživanje strukture i vremenskih obilježja različitih vrsta i različito složenih psihičkih reakcija, a posebno:
- istraživanje lokacije neurološkog supstrata aktivnog u pojedinim fazama reakcionog ciklusa, te karakteristika funkcioniranja mehanizama uz pomoć kojih se ostvaruju pojedine komponente reakcionog procesa,
- istraživanje komponenata strukture mehanizma reakcije, neurofizioloških procesa i fenomena kao što su parcijalna vremena: geneze akcionog potencijala, pojedinih faza refrakternosti, provođenja živčanih impulsa u ovisnosti o kapacitetu i performansama provodljivosti živčanih puteva, mobilizacije i brzine uspostavljanja stanja podražljivosti relejnih instanci i projekcionih regija u povezanosti s modalitetom, te kvalitativnim i kvantitativnim obilježjima podražaja, itd., te
- utvrđivanje i analizu faktora, koji određuju vremensko obilježje reakcije (brzinu, i stabilnost kod višestrukog ponavljanja) neovisno o objektivnoj strukturi podražajnog sadržaja.
Velike mogućnosti takvih istraživanja počivaju na primjeni metoda, ili točnije tehnologija registracije i snimanja procesa koji se odvijaju u mozgu tijekom ostvarivanja kognitivnih aktivnosti. To podrazumjeva: utvrđivanje lokacije neuronskih populacija, te praćenje puteva i interakcije procesa u neurološkom supstratu preko implantiranih mikroelektroda, snimanjem električne aktivnosti u mozgu uz pomoć elektroda apliciranih na skalp (EP), dobivanjem slike o mjestu i funkcionalnim osobitostima procesiranja u mozgu na principu magnetske rezonance (fMRI - funkctional magnetic resonace imaging) i detekcije emisije pozitrona radionuklida injektiranih u krvotok (PET – Positron emission tomography).
Uporaba mikroelektroda inplantiranih u pojedine neurone, koja je najprije primjenjivana u istraživanjima na anesteziranim majmunima, od šezdesetih godina 20. stoljeća ekstenzivno je korištena, najčešće prilikom stereotaksičkih operacija, u istraživanjima na ljudskom mozgu.
Hubelova i Wieselova istraživanja (1950-ih godina) metodom inplantacije mikroelektroda u pojedine neurone mozga majmuna rezultirala su spoznajom da mozak serijalno procesira informacije, odnosno da se analiza senzornog inputa provodi sukcesivnno na pojedinim razinama vizualnog sustava. Nove spoznaje o tome kako mozak procesira informacije pružila su istraživanja koja su u vrlo brzo primijenjena i na budne životinje.

Inplantacija mikroelektroda u pojedinačne neurone čovjekovog mozga omogućila je neposredno proučavanje neuronske aktivnosti pojedinih područja mozga, što je u prvom redu dalo precizniju topografiju neuronskih populacija aktivnih kod ostvarivanja određenih psihičkih aktivnosti (Albe-Fessard i suradnici 1962., Jasper, Bertrand 1966.), međutim ona je više zaslužna za mogućnost utvrđivanja povezanosti distantno raspoređenih neuronskih populacija uključenih u pojedine psihičke aktivnosti, kao i proučavanja dinamičkih osobitosti njihovih međusobnih veza. Te veze, prema S.N.Rajevoj (1988.), mogu biti krute, tj. stalne (nepromjenjive) i elastične (privremene). U mozgu je najviše elastičnih veza što se poklapa s Anohinovom definicijom osnovnog principa dinamičke organizacije funkcioniranja živčanog sustava (1970.), po kojemu mozak za uspješno djelovanje selektivno odabire raspoložive elemenate sustava. S porastom složenosti centralne regulacije povećava se broj gipkih u odnosu na krute veze (N.P.Behterjeva, 1971.).
Registracija aktivnosti neurona uz pomoć inplantiranih elektroda tijekom stereotaksičkih operacija dala je i mnoštvo materijala o lokaciji funkcionalnih karakteristika subkortikalnih struktura angažiranih u različitim psihičkim aktivnostima, ali i uvid u njihovu strukturalnu i vremensku povezanost s kortikalnim strukturama (Livanov, Rajeva 1972., Rivajeva, Kadin 1973.).

Primjena elektroda koristi se od 1960-tih godina i u istraživanjima latentnih perioda pojedinih faza procesiranja informacija metodom evociranih potencijala (EP), tj. za registraciju električnog odgovora mozgovnih struktura na određeni podražaj, ali se elektrode apliciraju na skalp. Tijek i obilježja električnog odgovora neurološkog supstrata prikazuje se EEG zapisom konfiguracije i vremenskih pokazatelja različitih električnih potencijala u pojedinim fazama procesiranja inputa. Takav zapis sadrži vremenski slijed i stupanj pozitivnih i negativnih kolebanja potencijala živčanih struktura uključenih u određenu reakciju.
Karakteristični pozitivni i negativni otkloni (unutar pojedinog segmenta krivulje EP) označavaju se brojevima koji ustvari predstavljaju latentne periode procesa reakcije izražene u milisekundama. Prema spoznajama stečenim u prvim istraživanjima evociranih potencijala (D.B. Lindsley,1961.) rani ili primarni evocirani potencijali s latentnim periodom 60 - 100 msc označavaju modalitet podražaja, a kasni, sekundarni sa vremenom latencije dužim od 100 msc ukazuju na nespecifične procese u kojima učestvuju subkortikalne strukture. Mnogim istraživanjima precizirane su komponente negativnih otklona N80 i N140 kao indikatori orijentacijskog refleksa i pozornosti (Hillard 1973., Rutman 1979.), te pozitivni otklon P300 kao indikator kognitivne obrade (Posner 1975.).
Međutim, višestruke registracije evociranih potencijala na istovrsni input (vanjski podražaj) nisu potpuno konzistentane pa je potrebno njihovo statističko uprosječvanje, izvođenje prosječne krivulje.

Krajem 1980-tih godina, pojavom pozitronske emisijske tomografije (PET), pokrenute su mnoge studije usmjerene na utvrđivanje topografije mozgovnih područja konzistentno aktivnih kod ostvarivanja određenih mentalnih aktivnosti i različitih oblika ponašanja (Posner 1988,). Pozitronska emisijska tomografija odvija se tako da se radiooznačena tekućina intravenozno injektira u krvotok, a potom se skeniranjem pomoću posebnog detektorskog sustava (PET kamera) prati i slikovno prati protok krvi s ciljem da se detektiraju lokacije neuronskih populacija aktivnih pri izvedbi određenih mentalnih aktivnosti. (Lokalne promjene u protoku krvi linearno su povezane sa potrošnjom glukoze, te tako povećana potrošnja označava lokalitet na kojemu se odvija određena neuralna aktivnost.)

Još bolju slikovnu prezentaciju aktivnog lokaliteta neurološkog supstrata u mozgu pri odvijanju pojedinih psihičkih aktivnosti omogućila je magnetska rezonanca (MRI). Iako je poznata još od 1946. godine, tehnološki usavršena primjenjuje se u radiološkoj dijagnostici tek od 1973. godine. Za snimanje magnetske rezonance glavni je uređaj MRI skener - cijev koju okružuje giganski kružni magnet, koji pri skeniranju stvara jako magnetsko polje, čime ubrzava kretanje protona vodikovih atoma u čovječjem tijelu što proizvodi signale koje MRI skener detektira, a potom upućuje na kompjutersku obradu. Rezultat te obrade predstavlja detaljna i precizna slika promatrane strukture tijela.
MRI metoda, kao i funkcionalna magnetska rezonanca - fMRI temelje se na snimanju promjena magnetskih performansi kod kardiovaskularnih promjena (pojačanog protoka krvi) pri čemu za takvo snimanje nije potrebno inektiranje kontrastnog materijala u krvotok, budući da se kao marker koristi endogeni (u krvi već postojeći) hemoglobin. Međutim, fMRI - funkcionalna magnetska rezonanca u odnosu na "mrtvu" sliku strukture koja se dobiva kod MRI, pruža i prikaz dinamike, tj. vremenskih dimenzija procesa asociranih s neuralnom aktivnošću.


      

 doprinos ruske refleksološke škole upoznavanju komponenata procesa reakcije
i dinamičkih svojstava središnjeg živčanog sustava		 Minimize
Za razumijevanje izlaganje problematike dinamike mentalnog procesiranja  u narednim poglavljima važno je ukazati na doprinos velikog broja sovjetskih autora u proučavanju osobitosti funkcioniranja središnjeg živčanog sustava i karakteristika više nervne djelatnosti, počev od I.M.Sečenova krajem 19. stoljeća i I.P.Pavlova početkom 20. stoljeća, do njihovih brojnih modernih sljedbenika.


Ivan Mihajlovič Sečenov (1829.-1905.), Wundtov suvremenik, začetnik je znanstvene psihologije u Rusiji. Školovao se na vojno inžinjerskom učilištu u St.Petersburgu i na Medicinskom fakultetu u Moskvi. Djelovao je kao profesor na Fizičko-matematičkom fakultetu u St.Petersburgu i kao istraživač na području neurofiziologije na Medicinskom fakultetu u Moskvi. Osobito su značajna njegova otkrića: centralne inhibicije spinalnih refleksa i njezinog povezivanja s talamusom, propriocepcije, te uloge velikog mozga u međusobnim odnosima živčanih centara.
Najvažniji su mu radovi: "Refleksi velikog mozga" (1863.), "Elementi misli" (1878.), "O predmetnom mišljenju s fiziološkog stajališta" (1890.) idr., u kojima pokušava dokazati kako su pojave psihičkog života objašnjive fiziološkim procesima. Po njemu sposobnost prihvaćanja vanjskih podražaja u obliku vidnih, zvučnih, isl. utisaka, kao i sposobnost analize tih utisaka, njihovo memoriranje, odnosno ostvarivanje svih psihičkih akata počiva na mehanizmima refleksa.



Iz tih istraživanja proizašle su značajne spoznaje o dinamičkim karakteristikama funkcioniranja mozga kod ostvarivanja složenih psihičkih funkcija, kao i o fiziološkoj određenosti intraindividualnih varijacija dinamičkih osobitosti reagiranja. Naime, sovjetska refleksološka škola ponudila je u istraživanjima dinamike mentalnog procesiranja uporabu pojmova kao što su: snaga, pokretljivost i uravnoteženost živčanog sustava.
Prema Pavlovljevom konceptu "kortikalne dinamike", dinamička svojstva funkcioniranja živčanoga sustava indirektno se iskazuju kroz psihološke manifestacije, što ne znači da ih one predodređuju, ali predstavljaju osobine individualnoga identiteta i u osnovi su pojedinih osobina ličnosti. Naime, dinamička su svojstva psihonervnog sustava temelj na kojemu se lakše formiraju različite psihičke osobitosti i manifestiraju individualne razlike. U tom se smislu ista kombinacija dinamičkih svojstava u različitih ljudi može različito manifestirati, a vjerojatnost njihova utjecaja na formiranje osobina ličnosti i osobitosti ponašanja ovisi o jačini manifestacije tih dinamičkih osobina u funkcioniranju  središnjeg živčanog sustava.

U određivanju dinamičkih svojstava živčanog sustava nekog pojedinca koriste se različiti dijagnostički postupci, pa i neki kronometrijski. Tako se za dijagnosticiranje snage živčanog sustava koristi mjerenje vremena reakcije, odnosno utvrđivanje varijacija u vremenu reakcije na istovrsni podražaj, te brzina pojave poremećaja u procesu odvijanja neke aktivnosti. Slabost živčanoga sustava, za razliku od njegove snage, odlikuje se povećanom senzibilnošću, niskim apsolutnim limenom i većom razlikom u vremenu reakcije na vidni ili slušni podražaj pri različitim intenzitetima podražaja. Pod djelovanjem interferirajućih podražaja u slabih živčanih sustava javlja se povećani broj pogrešaka i veća fluktuacija pojedinačnih vremena reakcije. Pokretljivost živčanoga sustava ponajviše se manifestira preko brzine zamjene procesa uzbuđenja kočenjem (i obrnuto) pri promjeni vanjskih uvjeta tijekom odvijanja određene aktivnosti. Uravnoteženost ili balans živčanih procesa određuje se ispitivanjem kolebanja vremena reakcije, brzine formiranja uvjetovane inhibicije i sposobnosti suzdržavanja od impulzivnih reakcija.   


Ivan Petrović Pavlov (1849-1936), dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu,  svojim je istraživanjima dinamičkih svojstava središnjeg živčanog sustava snažno utjecao na razvoj fiziloške psihologije. Njegova zainteresiranost za psihičke pojave potaknuta je spoznajama iz proučavanja rada salivatornih žljezda u hranidbenom procesu. Spoznavši da žljezde slinovnice ne reagiraju sekrecijom samo na primarne fiziološke podražaje u neposrednom kontaktu s hranom, već i na izgled, miris i niz drugih nefizioloških, tj. psiholoških faktora s kojima je hranjenje povezano, takvu je sekreciju nazvao "psihička sekrecija". Ali ta je spoznaja pokrenula njegovo proučavanje  fizioloških osnova učenja – formiranja "uvjetovanih refleksa", te funkcije mozga u procesu ostvarivanja  različito složenih oblika ponašanja.                                                                                                                                  
Na temelju spoznaja iz istraživanja o funkcioniranju mozga Pavlov je definirao "kortikalnu dinamiku" i osnovna svojstva: snagu, uravnoteženost i pokretljivost središnjeg živčanog sustava, koje su posljedica funkcije i uzajamnog odnosa elementarnih neuroloških procesa – uzbuđenja i kočenja. Kombinacijom tih svojstava odredio je 4 osovna tipa kortikalne dinamike koji korespondiraju s Hipokratovim tipovima temperamenta.                                                                                  


    
    V.D.Nebiljicin, jedan od najplodonosnijih Pavlovljevih sljedbenika krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, sistematizirao je i proširio nomenklaturu svojstava više nervne djelatnosti koja značajno određuju individualni identitet i po kojima se ljudi međusobno razlikuju. U tom smislu uveo je svojstvo dinamičnosti, te ukazao na njezinu različitost u odnosu na svojstvo pokretljivosti. Isto tako je i  unutar svojstva snage ukazao na postojanje opće i specifičnih vrsta snage živčanog sustava. Naime, snaga živčanog sustava, kojoj je referentna značajka dugotrajnost održavanja radne sposobnosti živčanog supstrata, intraindividualno se može razlikovati u izdržljivosti održavanja stanja uzbuđenosti u odnosu na izdržljivost u održavanju stanja zakočenosti, ali se te razlike mogu različito manifestirati i u povezanosti s različitim senzornim modalitetima.
    No, dok su metodološki postupci (testovi i indikatori) modalno usmjerenih istraživanja (specifičnih vrsta) svojstava živčanog sustava bili dobro utvrđeni, za određivanje indikatora koji ukazuju na opća svojstva trebalo je krajem šezdesetih godina tek postulirati strukture neurološkog supstrata i indikatore koji ih reprezentaraju. Nebiljicin 1968. godine postavlja hipotezu po kojoj za razliku od parcijalnih svojstava koja se manifestiraju kroz funkciju neurološkog supstrata povezanog s pojedinim senzornim modalitetima, opća svojstva živčanog sustava trebaju reprezentirati fiziološki indikatori "... kompleksa mozgovnih struktura, koje nisu neposredno povezane s obradom senzornih utisaka. Koje su to strukture? One pripadaju prednjim dijelovima nove kore (velikog mozga) i s njima povezane strukture stare kore, subkortikalne tvorbe i djelomično strukture moždanog debla. To su strukture koje tvore kompleks za ostvarivanje regulacije i upravljanje svim procesima koji se odvijaju u živom organizmu, od nižih bioloških do najviših psihičkih".
    U razradi postupaka za utvrđivanje tih općih svojstava trebalo je voditi računa o funkcionalnoj različitosti dvije vrlo važne skupine mozgovnih struktura, s jedne strane onih koje u individualnom ponašanju organiziraju i reguliraju dinamičke osobitosti opće (mentalne i motoričke) aktivnosti, a s druge onih koje sudjeluju u generiranju i održavanju emocionalnog stanja.  
      

 x Minimize
Interes za kronometriju odvijanja kognitivnih procesa, te za upoznavanje komponenata strukture i mehanizama različitih oblika reakcija, rezultirao je pojavom validnih i preciznih metoda utvrđivanja odnosa između značajki fizioloških i psiholoških pojava manifestiranih vremenom reakcije.
Naime, Hickovim je postupkom utvrđeno da vrijeme rekcije neutreniranih ispitanika linearno raste s količinom informacija u podražajnom sadržaju. Sternbergova su pak istraživanja pokazala da reakciono vrijeme u zadacima memoriranja proporcionalno raste s porastom memorijskog seta simbola, dok je   Posnerova procedura pružila uvid u ovisnost vremena reakcije o razini enkodiranja podražajnog sadržaja. No, još uvijek nema dovoljno spoznaja o odnosu između vremenskih karakteristika reagiranja i individualne mentalne efikasnosti. Nedostaju sustavna istraživanja koliko brzina ili točnost različitih oblika reagiranja doprinose individualnoj efikasnosti ostvarivanja mentalnih aktivnosti. To pitanje, međutim nije novijeg datuma. Već dugo perzistiraju spoznaje o povezanosti vremena reakcije i individualne mentalne efikasnosti. Ranije su spomenute spoznaje iz Beselovih istraživanja. I Woodvorth je, pozivajući se na rezultate istraživanja Peaka i Boringa iz 1926. godine, ukazao na pozitivnu ali nisku povezanost između brzine reagiranja i inteligencije mjerene "pismenim" testovima. Po istom izvoru, McFarland je 1930. godine izvjestio o relativno visokoj korelaciji između reakcionog vremena i vremena rješavanja pojedinih zadataka u testovima inteligencije (r= .60 do .75).
Posljednih godina prošlog stoljeća porasao je interes psihologa, ali još više znanstvenika okupljenih u interdisciplinarnu zajednicu neuroznanosti, za pitanja odnosa između vremenskih pokazatelja mentalnog procesiranja i individualnog mentalnog potencijala koji se utvrđuje klasičnim testovima mentalnih sposobnosti i najčešće iskazuje kvocijentom inteligencije (IQ).

Znatan poticaj rasvjetljavanju te problematike dao je A.Jansen (1979.) u članku "Reakciono vrijeme i inteligencija". U njemu ističe kako brojni parametri koje je dobio primjenom različitih postupaka mjerenja reakcionog vremena koreliraju s psihometrijskim pokazateljima opće mentalne sposobnosti. Kada se ti parametri kombiniraju u jednadžbi multiple regresije, oni prekrivaju 50 i više % varijance inteligencije. Ali, naglašava Jansen, efikasnost rješavanja zadataka u standardnim testovima inteligencije uz bazične procese koji određuju interindividualne razlike u intelektualnim sposobnostima, znatno ovisi i o ispitanikovim specifičnim znanjima, usvojenim vještinama i ukupnom kulturnom backgroundu. Stvarni uvid u bazične kognitivne procese koji pozitivno utječu na individualnu mogućnost učenja, retencije i razumijevanje složenih sadržaja trebali bi pružiti kronometrijski testovi.


Arthur R. Jansen, profesor emeritus pedagoške psihologije na School of Education University of California u Berkelyu, poznat je po svom radu na području psihometrije i diferencijalne psihologije, odnosno po zaokupljenošću problemom kako i zašto se pojedinci međusobno razlikuju u ponašanju.
Proveo je opsežna istraživanja genetskih osnova inteligencije. Na temelju spoznaja iz tih istraživanja smatra kako je opća kognitivna sposobnost suštinski urođena, tj. više je uvjetovana genetskim nego okolinskim faktorima.
Rezultati njegovih istraživanja dali su mu osnovu za razlikovanje dvije razine sposobnosti učenja. Prva razina odnosi se asocijativno učenje kojega karakterizira zadržavanje inputa i mehaničko memoriranje jednostavnih činjenica i formiranja vještina. Na drugoj razini ostvaruje se  konceptualno učenje što je grubi ekvivalent sposobnosti manipulacije i transformacije inputa koji je u osnovi sposobnosti rješavanju problema (inteligencije).
Iako je često ukazivao na važnost kronometrijskih testova u istraživanju brzine procesiranja informacija kao komponente g-faktora i drugih kognitivnih sposobnosti, to je posebno istakao u raspravi s J.C.Kushom, u članku IQ TESTS, PSYCHOMETRIC AND CHRONOMETRIC  g,  AND ACHIEVEMENT (1999).
Osobitu pozornost i burne reakcije izazvao je 1969. godine objavljivanjem nalaza svojih istraživanja koji ukazuju na razlike u IQ između djece bijele i crne rase.



Po Jensenovom mišljenju, danas raspoloživi kronometrijski testovi, koji su važni za istraživanje brzine procesiranja informacija kao komponente generalnog (g) i drugih kognitivnih faktora, još nisu prikladni za znanstveno istraživanje. Zato ističe kako "... nam je potrebna baterija posebno oblikovanih kronometrijskih testova, ... pronalaženje praktično uporabive baterije čiji bi ukupni rezultat korelirao sa IQ oko .70 kod lingvistički i kulturalno homogene populacije. Posebna vrijednost takvih testova treba biti u tome da mjere g-faktor uz minimalnu  zavisnost o znanju i vještinama." (A.R.Jensen 1999.)
No, zanimljivo je da već više od 30. godina postoji psihodijagnostički instrumentarij i rezultati istraživanja koji potkrepljuju navedena očekivanja od kronometrijskih testova kognitivnih funkcija. Naime, još od 1969. godine u Hrvatskoj postoji standardizirana CRD serija, odnosno baterija kronometrijskih kognitivnih testova autora M.Drenovca čiji ukupni rezultati koreliraju sa IQ oko .70. To je između ostalog vidljivo i iz rada B.Ranilovića, koji je 1972. godine izvjestio da je oko 70% varijance rezultata u testu konvergentnog mišljenja (CRD11) određeno g-faktorom, odnosno općom sposobnosti snalaženja u problemnim situacijama. Podaci iz tog rada izloženi su u tablici ...

p0_06_1.JPG
Saturacija g-faktorom ukupih rezultata na klasičnim testovima inteligencije
i kronometrijskih pokazatelja efikasnosti rješavanja kognitivnih CRD testova.

U narednom poglavlju izlažu se podaci iz kasnijih višestrukih provjera te činjenice, kao i korelacije ukupnog vremena rjašavanja CRD baterije kognitivnih testova (TTCRD) s pojedinim klasičnim testovima inteligencije iz kojih je vidljivo da se one konzistentno kreću oko r=.70, te da s g-faktorom koreliraju više od .90, te objašnjavaju oko 80% njegove varijance.

Pregledom dostupne literature o reakcijama i reakcionom vremenu, te o odnosu između kronometrijskih pokazatelja efikasnosti ostvarivanja kognitivnih funkcija i tih značajki individualnog mentalnog potencijala mjerenih klasičnim testovima sposobnosti tipa papir olovka, ispostavlja se da su pojedini aspekti te problematike u dosadašnjim istraživanjima neujednačeno zastupljeni, s različitim stupnjem proučenosti i ponekad kontradiktornih zaključaka o faktorima koji određuju karakteristike komponenata, strukturu i manifestna obilježja različitih vrsta reakcija i istih reakcija u različitim uvjetima odvijanja.
Ipak, treba naglasiti da je u zadnjem kvartalu prošlog stoljeća zamjetljiv povećani interes na području kognitivne prihologije za istraživanje odnosa izmedu dinamičkih karakteristika funkcioniranja mozga i efikasnosti mentalnog procesiranja. To se posebno odnosi na istraživanja koja počivaju na hipotezi o koreliranosti brzine neuralnog povezivanja (neuronal-conduction), odnosno brzine neuronskog sprovođenja s kognitivnom efikasnošću (Sternberg i Kaufman 1998), istraživanja korelacije izmedu brzine izborne reakcije, odnosno vremena psihomotoričnog odgovora i IQ (Jansen, 1979), istraživanja brzine leksičkog prepoznavanja i verbalnih sposobnosti (Hant, 1978), ili pak u istraživanjima kontrole vremena i IQ (Nettlebeck, 1982).
Medutim, u tim istraživanjima nepotpuno je riješen problem definiranja bihevioralnih značajki dinamike funkcioniranja neuroloških mehanizama. Naime, Sternberg je pitanje bihevioralnih reprezentanata dinamike neuralnih procesa pokušao riješiti, rastavljanjem kompleksnog psihometrijskog zadatka na elementarne komponente procesiranja informacija. Drugi istraživači su, umjesto da koriste "sirovo" vrijeme odgovora na zadatak kao zavisnu varijablu, izvodili derivirane mjere psihofizioloških funkcija nakon višestrukog ponavljanja zadavanja istovrsnih zadataka. (prema Deary and Stough 1996). No, sva ta istraživanja svode problem dinamike samo na brzinu procesiranja.
Problem definiranja elemenata strukture i funkcioniranja mehanizama mentalnog procesiranja u rasponu složenosti mentalnih aktivnosti, od opažaja kao najjednostavnijeg oblika recepcije do rješavanja problema kao najsložnijeg oblika obrade podražajnog sadržaja, uključuje potrebu definiranja podloga od neuralne morfologije, funkcije fizioloških mehanizama neurološkog supstrata, unutrašnje organizacije pohranjivanja i aktualizacije trajne memorije u cjelini i specijaliziranim formacijama središnjeg živčanog sustava, te indikatora njihove funkcije, do preciziranja strukture, karakteristika funkcioniranja i pokazatelja efikasnosti psiholoških komponenti (emocionalne reakcije na podražajni sadržaj, usredotočenosti i pokretljivosti mehanizama pozornosti, zamorljivosti itd.).
 
                    *  *  *
Izbor sadržaja u izloženom ovom pregledu motiviran je potrebom za postavljanje oslonca kod objašnjavanja i razrade pristupa izlaganju problematike kronometrije dinamike mentalnog procesiranja u kasnijim poglavljima ovoga udžbenika.

      

Copyright 2005 by CRD   Terms Of Use  Privacy Statement
DotNetNuke® is copyright 2002-2012 by Perpetual Motion Interactive Systems Inc.