|
|
|
|
|
|
sitemap |
 |
|
|
|
|
|
Sveučilišni udžbenik: 'KRONOMETRIJA DINAMIKE MENTALNOG PROCESIRANJA'
autor: dr. sc. Mirko Drenovac
Izdavač: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet
Pojedina poglavlja možete proćitati na ovim stranicama.
|
|
|
|
oblici reakcija |
 |
|
Prema dostupnoj literaturi, čini se da još ne postoji sveobuhvatni pregled i opće prihvaćeni klasifikacijski sustav koji omogućava precizno određenje vrste, oblika, strukture i hijerarhijskog statusa pojedinih reakcija. Isto tako se ne može steći ni potpuni pregled faktora koji određuju svu raznovrsnost pojavnih oblika reakcija i njihovih varijacija u manifestaciji. Posebno je nepotpun uvid u faktore koji određuju različitost individualnih psihičkih reakcija i izvođenje različitih oblika mentalnih aktivnosti.
U ovisnosti o teorijskom pristupu fenomenu reakcije moguće su različite podjele i sistematizacije rekcija. Isti se pojavni oblik reakcije može klasificirati u različite kategorije ovisno o tome polazi li se od neurofiziološkog, psihološkog ili psihofiziološkog poimanja pojave, ili pak od shvaćanja o odvojenosti ili uzajamnoj povezanosti fizioloških i psihičkih procesa. Tako je moguća podjela po kriteriju formiranja mehanizma reakcije na urođene i stečene, po složenosti reakcija na jednostavne i složene, po načinu upravljanja i razini kontrole izvođenja na automatske, automatizirane i voljne (svjesno upravljane), itd.
|
|
|
|
podjela reakcija na urođene i stečene |
|
|
Bezbrojne oblike odnosa organizma s vanjskim svijetom i njegovo adekvatno prilagođavanje trajnim promjenama u okolini ostvaruju različite strukture središnjeg živčanog sustava kroz dva oblika reakcija: urođene i stečene. Naime, živčani sustav neprekidno kontrolira i koordinira individualne reakcije na tisuće podražaja iz vanjskog okruženja i unutrašnjosti organizma. Mnoge od tih reakcija su refleksi, ali isto tako i voljne reakcije, odnosno svjesno inicirani i vođeni odgovori na aktualne podražaje.
Urođene reakcije razlikuju se ponajprije od ostalih oblika, osobito od voljnih reakcija, u neurološkom supstratu preko kojega se ostvaruju. Naime, kod urođenih reakcija živčani impulsi teku predeterminiranim živčanim putevima uključujući veoma malo neurona, a njihovo ostvarivanje ne zahtijeva procesiranje na razini cerebralnog korteksa. Ostali pak oblici, osobito svjesne reakcije, podrazumijevaju upotrebu puno većeg broja neurona i sinaptičkih kontakata, te procesiranje podražaja na razini cerebralnog korteksa. Proizlaze iz "više nervne dkelatnosti".
Temelj više nervne djelatnosti, kako Pavlov, prema B.I.Kotljaru (1986) imenuje funkciju živčanog sustava u procesiranju podražajnog sadržaja i upravljanju reakcijama, predstavljaju složeni i za život važni urođeni refleksi, kao i "...uvjetovani refleksi u njihovom ogromnom raznovrsju oblika, reakcije višega ranga i posebne kvalitete, koje se formiraju tijekom individualnog života".
Sljedbenici ruske refleksološke škole oba oblika reakcija (urođenih i stečenih) tretiraju kao oblike refleksne djelatnosti središnjeg živčanog sustava. Po toj koncepciji refleksne reakcije na određene podražaje mogu biti postojane, cijelog života iste, ili pak privremene, tijekom života promjenjive u odnosu na iste podražaje. Postojani - bezuvjetni refleksi su povezani s djelovanjem svih struktura živčanog sustava, dok su privremeni, promjenjivi, pozitivni ili negativni "uvjetovani refleksi" povezani isključivo sa strukturama velikog mozga.
Bezuvjetni refleks, aktualizira se bez potrebnog učenja, odnosno predstavlja determinirani, precizno određeni "automatski", odgovor na određeni biološki važni podražaj. Međutim, kada odgovor kojega izvorno izaziva bezuvjetni refleks može izazivati i s njim (učestalo i sustavno) asocirani podražaj, tada se radi o - uvjetovanom refleksu.
Uvjetovani refleksi predstavljaju najvažniji tip učenja koji uključuje formiranje najraznovrsnijih reakcija organizma na ranije indiferentne podražaje. Pri formiranju uvjetovanih refleksa kod životinja vidljive su ogromne razlike u brzini njihova formiranja, razini savršenosti i trajnosti, tj. stabilnosti održavanja. Kod nekih se životinja vrlo lako formiraju pozitivni uvjetovani refleksi, vrlo su trajni i stabilni pri različitim uvjetima, ali se kod njih vrlo teško formiraju negativni uvjetovani refleksi. Kod drugih pak životinja, suprotno tome, vrlo se teško formiraju pozitivni uvjetovani refleksi, nestabilni su i lako se inhibiraju, te gube svoju pozitivnu funkciju pri najmanjoj promjeni podražajnih uvjeta, dok se negativni, inhibirajući refleksi brzo formiraju i odlično održavaju. Između tih krajnosti su životinje kod kojih se lako uspostavljaju i trajnije održavaju oba tipa uvjetovanih refleksa, točno se aktivirajući na odgovarajuće podražaje. (B.I.Kotljar, 1986)
|
Uvjetovani refleksi su prilagodbene reakcije individualnog karaktera, tj. formiraju se i gase sukladno životnim potrebama pojedinca. U njima, s bezuvjetnim refleksom, može biti asocirana kako podražajna, tako i reaktivna komponenta. Po Pavlovljevu poimanju, biološki važni podražaj, koji bez potrebnog učenja aktivira određeni urođeni odgovor predstavlja – bezuvjetni podražaj. Međutim, kada je s bezuvjetnim podražajem asociran neki drugi podražaj, odnosno kada, kroz učenje asocirani, novi podražaj izaziva istovrsnu reakciju kao i bezuvjetni podražaj, tada se radi o - uvjetovanom podražaju. Isto to se odnosi i na komponentu odgovora.
Treba razlikovati dva tipa uvjetovanih refleksa: klasični i operativni, ili instrumentalni tip. Klasični tip čine uvjetovani refleksi, kod kojih (novi, naučeni) asocirani podražaj aktivira bezuvjetni odgovor. Međutim, kada je na bezuvjetni podražaj asociran neki drugi odgovor, neka manipulacija (pritiskanje tipke, ili pak pokret izbjegavanja kazne, isl.), tada je riječ o instrumentalnom (operativnom) uvjetovanom refleksu. Naime, taj se tip uvjetovanog refleksa razlikuje od klasičnog uglavnom po tome što odgovor nije isti kao onaj u urođenoj refleksnoj reakciji. O razlikovanju ta dva oblika uvjetovanih refleksa u povezanosti s učenjem postoji opširna literatura koja potjeće od eminentnih istraživača kao što su Hall (1932), Tolman (1932), Skiner (1938), Morgan (1951), itd.
Svaka svjesna reakcija i složeni oblik aktivnosti sadrži fazu u kojoj se inicira ili aktualizacija već oblikovanih (naučenih), stereotipnih odgovora ili u kojoj se konstituira, oblikuje novi odgovor na podražajni sadržaj. Za oba oblika karakteristično je stvaranje privremene veze među elementima reakcionog procesa. Ta funkcija aktualizacije, ili pokretanja procesa formiranja i kontrole realizacije odgovora predstavlja osnovni oblik aktivne komunikacije organizma s okolinom. Naime, svjesna komunikacija subjekta sa fizičkom i socijalnom okolinom, kao i spoznaja o zbivanjima u vlastitom organizmu, odvija se djelimice kroz stereotipne, fiksirane puteve, ali češće, zbog stalne promjene aktuelnih zbivanja u okolini i subjektovom organizmu, ta se komunikacija ostvaruje kroz privremene veze, odnosno kroz privremeno uspostavljene više ili manje labilne kombinacije nervnih struktura (M. Drenovac, 1975, 1984).
A.C.Guyton (1989) oblik privremenih, često samo trenutno uspostavljenih, asocijacija naziva - časovitim obrascem, koji je pretpostavka svjesnom odnosu subjekta prema aktuelnim zbivanjima i na kojemu se temelji mogućnost ostvarivanja funkcije mišljenja. Selekciju, provođenje i kontrolu mnoštva tokova živčanog uzbuđenja koji se pri tome odvijaju na svim razinama središnjeg živčanog sustava ostvaruju odgovarajući mehanizmi unutrašnje regulacije, koji su u stanju usmjeravati te tokove "otvarajem" ili "zatvaranjem" puteva, te pripremanjem odgovarajućih struktura za "prihvaćanje" i daljnje "usmjeravanje" tokova uzbuđenja. Selekcija neurona i formiranje neuronskih lanaca uključenih u takove mehanizme znatnim se dijelom uspostavlja tijekom individualnog razvoja, učenjem odnosno formiranjem različitih stereotipa ponašanja.
Privremena, ili uvjetovana veza, je univerzalna fiziološka pojava, koja se prema I.P. Pavlovu (1977), na psihološkom planu očituje kao asocijacija, koja se može uspostaviti podjednako na nesvjesnoj kao i na svjesnoj razini, te kod različito složenih oblika reakcija i aktivnosti. Privremena veza može obuhvatiti kombinacije različitih podražajnih oblika, ili različito kodirane informacije. Ona se može formirati na poticaj visoko integriranih podražaja od simbola poput slova, riječi, brojeva, znakova, do procesa i pojava poput predodžbi i misli. A može se manifestirati u različito složenim formama psihomotornih odgovora, ili završiti kao spoznajni čin, odluka, rješenje problema i sl.
"Svaka misao gotovo sigurno obuhvaća istovremene signale u različitim dijelovima moždane kore, u talamusu, limbičkom sustavu i retikularnoj formaciji moždanog debla ... Mogli bismo, dakle, formulirati definiciju neke misli kao živčanu aktivnost koja je ... rezultat časovitog "obrasca" istovremenog podraživanja mnogih različitih dijelova živčanog sustava ... Podražena područja limbičkog sustava, talamusa i retikularne formacije možda određuju opću narav misli, dajući joj takve kvalitete kao što su ugoda, neugoda, bol, lagodnost, grubi modalitet osjeta, lokalizacija u velikim područjima i neke druge opće značajke. S druge strane podražena područja kore vjerojatno određuju suptilne značajke misli... Svijest se, pak možda može najbolje definirati kao neprekinuti tijek spoznavanja bilo naše okoline bilo slijeda naših misli" (A.C. Guyton, 1989)
|
Proces izbora stereotipne reakcije ili stvaranja novog oblika odgovora kao svjesno vođene mišićne ili mentalne aktivnosti predodređen je svrhom, ciljem reakcije ili aktivnosti, rezultatom kojega treba postići. Sam čin, ili tok izvođenja takove aktivnosti u mnogim situacijama mora tek biti konstituiran, oblikovan u "adekvatni odgovor".
Konstituiranje adekvatnog odgovora kod svjesne, proizvoljne reakcije i složenijih oblika aktivnosti, kako ističe N.A. Bernštejn (1977), uključuje dva procesa: prognoziranje vjerojatnosti razvoja tekuće situacije, te programiranje toka odvijanja aktivnosti. Dakle njegova struktura u osnovi ovisi od rezultata različito složenih mentalnih aktivnosti, koje također počivaju na privremeno uspostavljenim vezama.
|
|
|
|
podjela reakcija po složenosti |
|
|
Najjednostavniji kriterij za sistematizaciju reakcija polazi od podjele u dvije kategorije složenosti reakcija: jednostavne i složene reakcije. Međutim, čak i kod tako jednostavnog kriterija potrebno je preciznije definirati kategorije i postupak klasifikacije. Naime, većina reakcija je složena, ali različitog tipa složenosti. Ta se složenost očituje: u karakteristikama, odnosno količini elemenata i složenosti podražajnog sadržaja, čime je određena složenost individualnog senzorno-perceptivnog angažmana, zatim u složenosti procesiranja podražajnog sadržaja, te u složenosti konstituiranja i kontrole izvođenja odgovora..
Elementarni oblik reakcije po složenosti je - jednostavna senzomotorna reakcija. Takva reakcija sadrži dvije komponente (etape). Prva je latentni period koji obuhvaća procese koji se odvijaju od trenutka pojave signala do početka ostvarivanja odgovora. Druga etapa obuhvaća procese koji se odvijaju u efektoru za vrijeme izvedbe odgovora. Takav oblik reakcije rijetko se susreće u životnim situacijama, a tamo gdje je ona bila ranije potrebna u radnim situacijama ta je funkcija zbog čovjekve velike varijabilnosti u vremenu i točnosti reagiranja prenešena na automate.
Složene se pak reakcije mogu odrediti s najmanje tri kriterija. Jedan se odnosi na složenost podražajne situacije u smislu različite strukturiranosti i različitog broja elemenata od kojih se sastoji "podražajni sadržaj". Drugi se odnosi na različitu složenost obrade tog podražajnog sadržaja, ili na različitu složenost procesiranja podražajnog sadržaja. I konačno treći kriterij po kojemu se razlikuje složenost pojedinih reakcija odnosi se na složenost odgovora - od jednostavnog pokreta, preko složenih oblika aktivnosti (motoričkih, verbalnih, gnostičkih) do složenih oblika ponašanja.
Osnovanost podjele po složenosti podražajnog sklopa podržavaju, kako je već istaknuto u uvodu, Merkelovi nalazi i rezultati kasnije Hickove provjere, koji su pokazali da postoji zavisnost vremena složene reakcije od latentne strukture podražajne situacije, konkretno od broja elemenata u podražajnom sklopu. To se osobito očituje u trajanju odvijanja složenih procesa mentalnih aktivnosti.
Složenost kognitivnih procesa, analize i prerade informacija, kao i mentalnih aktivnosti koje su uključene u analizu podražajnog sadržaja, rješavanje problema, ili donošenje odluke, danas se može zahvatiti i pratiti različitim postupcima snimanja (EEG, EP, PET, MRI, fMRI, idr.). Na takvim spoznajama može se postaviti preciznija kategorizacija procesualne komponente složenosti reakcija. Kao pojavni oblici složenih reakcija mogu se tretirati i opća stanja živčanog sustava, koja određuju "fon" na kojemu se odvijaju složene psihičke funkcije. Međutim, da bi se na toj osnovi postavila podjela složenih reakcija potrebno je prethodno riješiti još mnoge nepoznanice. Ponajprije pitanja o strukturi, genezi i manifestnim obilježjima različitih oblika složenih psihičkih reakcija i stanja.
Konačno, složenost reakcije određuje brojnost i razina složenosti komponente odgovora. Precizna podjela po tim kriterijima iziskuje razradu mnoštva klasifikacijskih kategorija odgovora, od najjednostavnijih kontrakcija ograničenih mišićnih skupina (prstiju, šake, ruke itd.), do složenih motornih zahvata poput sinhroniziranog reagiranja većim brojem ekstremiteta (jednom rukom i obje noge i sl.), ili verbalnih oblika odgovora koji pretpostavljaju vrlo složenu aktivnost govornog aparata, idr.
|
|
|
|
podjela reakcija po načinu upravljanja i razini kontrole izvođenja |
|
|
Pod načinom izvođenja reakcija podrazumijeva se "upravljanje" tokom odvijanja procesa reakcije. Po tom kriteriju reakcije se mogu kategorizirati u: nekontrolirane i svjesno kontrolirane. Međutim, očita je nepreciznost i različita interpretabilnost naziva "nekontrolirane" reakcije. Naime, svaka reakcija odvija se uz neku vrstu kontrole, na fiziološkoj ili psihološkoj razini.
Za prikaz načina ostvarivanja kontrole izvođenja procesa reakcije i funkcioniranja njegovih mehanizama - bitna obilježja su: proizvoljnost, svjesnost i uvjetovanost. Proizvoljnost se očituje u karakteru odnosa prema reakciji kao činu u smislu hotimičnog ili nehotimičnog djelovanja. Kriterij svjesnosti služi za razlikovanje: automatskih i automatiziranih od svjesno upravljanih reakcija. A kriterij uvjetovanosti služi za razlikovanje urođenih, refleksnih reakcija od automatiziranih i svjesnih kroz osobno iskustvo formiranih reakcija i složenih oblika ponašanja.
Pojedina se od navedenih obilježja međusobno djelimično prekrivaju, što otežava definiranje jednoznačnih kategorija klasifikacijskog sustava. Na primjer nekontrolirane reakcije mogu biti automatske i automatizirane, bezuvjetne i uvjetovane u rasponu od rigidnih refleksnih odgovora na određeni podražaj do složenih motoričkih aktivnosti kao što je pisanje ili govor, koje su zbog visokog stupnja utreniranosti postale automatizirane i odvijaju se bez svjesne kontrole njihova izvođenja.
Vekker (1981) ističe proizvoljnost kao osnovu za razlikovanje tipova različito složenih reakcija. U analizi elemenata koji određuju vrstu i razinu kontrole izvođenja reakcija i složenih aktivnosti, koje on naziva "procesualnim strukturama psihičkih regulatora djelovanja", reakcije različite razine složenosti mogu se podijeliti na neproizvoljne i proizvoljne, a svaka od tih kategorija može se dalje podijeliti u uže definirane kategorije.
Dva osnovna oblika ili tipa neproizvoljnih reakcija čine automatske i automatizirane reakcije. U repertoaru čovjekovih reakcija, odnosno na planu ukupne aktivnosti čovječjeg organizma, najbrojnije su automatske reakcije. Razina kontrole takovih reakcija je ispod psihofiziološkog nivoa, tj. one se u cjelosti ostvaruju na refleksnoj, fiziološkoj razini. Refleksne, automatske reakcije su u osnovi svih vitalnih funkcija organizma, a ostvaruju se putem mehanizama ugrađenih u strukturu vitalnih organa. Programi toka i reguliranja refleksnih reakcija su rigidni i odvijaju se po stereotipnim, urođenim algoritmima i nemoguća je svjesna kontrola i regulacija njihovog odvijanja.
Automatski se ostvaruju i uvjetovani refleksi koji se odvijaju na razini fiziološke regulacije. U takove reakcije spada na primjer predstartna tahikardija kod atletičara uoči starta.
Automatizirane reakcije su, za razliku od većine automatskih urođenih reakcija, oblikovane kroz individualno iskustvo uvjetovanjem i treningom. Za tu vrstu reakcija je karakteristično da u određenom trenutku mogu hotimično biti podvrgnute svjesnoj kontroli. To se najčešće događa kada se u procesu automatiziranog odvijanja reakcije ili složene aktivnosti pojave smetnje, prepreke ili se promijene uvjeti za primjenu uvjetovanog obrasca ponašanja. Programi automatiziranog izvođenja, kao i programi kontrole takvog izvođenja reakcionog ciklusa osnivaju se na stereotipima, čvrsto uspostavljenim neurofiziološkim vezama između senzorno-perceptivnog sklopa i motornog ili verbalnog odgovora različite razine složenosti. U tom obliku se odvija veliki broj stereotipnih aktivnosti kao što su: lokomocija, pisanje, čitanje, različite psihomotorne vještine idr.
Osobitost automatiziranog reagiranja je u odsustvu svjesno usmjerene pozornosti i kratkoročnog memoriranja slijeda događaja u procesu odvijanja reakcionog ciklusa. Uz takvu je kontrolu čovjek, zadubljen u misli, ili svjesno angažiran drugim sadržajima, ipak u stanju uspješno obavljati vrlo složene aktivnosti, kao na primjer: baratati priborom za jelo, zaobilaziti prepreke na putu, upravljati automobilom i sl.
Prijelaz sa neproizvoljne regulacije odvijanja reakcionog procesa na proizvoljnu, hotimičnu, a time i svjesnu regulaciju, karakterizira promjenjivost strukture programa te regulacije.
Umjesto asocijacije senzorno-perceptivnog sadržaja sa stereotipnim odgovorom, u proces kontrole i regulacije izvođenja proizvoljne reakcije uključuje se simbolička, misaono verbalna regulacija. Pri tome značajnu ulogu dobiva i motivaciona komponenta, svijest o valjanosti i svrsishodnosti izvođenja kako pojedinih elemenata reakcionog ciklusa, tako i aktivnosti u cjelini. Pri tome se odvija etapna evaluacija valjanosti toka odvijanja procesa reakcije i permanentna kontrola njegove usklađenosti sa zahtjevima ostvarivanja pretpostavljenog cilja.
Svjesna kontrola i regulacija proizlazi iz individualnog kognitivnog angažmana na anticipiranju, odnosno prognoziranju načina ostvarivanja i ocjene efikasnosti odvijanja pojedinih etapa reakcionog ciklusa, koja se osniva na ranijem iskustvu i predodžbi o obilježjima valjanog odvijanja reakcionog procesa. Pozornost, ili usmjerenost na odvijanje određene sekvence reakcionog ciklusa, te prelaska iz jedne sekvence u drugu (što se obično imenuje kao "pozorno izvođenje") počiva na poznavanju karakterističnih elemenata svake sekvence, te iščekivanju njihove pojave.
Suštinu psihičke regulacije i kontrole proizvoljne reakcije čini slobodan izbor načina izvođenja odgovora iz raspoloživog skupa mogućih varijanti. Izbor načina reagiranja dakle nije jednoznačno određen objektivno definiranim značenjem podražajnog sadržaja, niti je čisto stohastički određen, već prvenstveno ovisi o subjektovom odnosu prema podražajnoj situaciji, budući da različiti pojedinci u istom podražajnom sadržaju različito uočavaju hijerarhiju i strukturu kognitivnih i konativnih elemenata.
U proizvoljnim reakcijama značajnu ulogu igra i komponenta emocionalne kontrole, jer se u toku odvijanja reakcionog ciklusa, a posebno kod izvođenja složenih aktivnosti, mijenja podražajna osnova u povezanosti sa doživljajem uspjeha ili neuspjeha, ugode ili neugode, pozitivnog ili negativnog odnosa pri savladavanju pojedinih etapa reaktivnog ciklusa. Ocjena osobnog uspjeha ili neuspjeha osniva se na prognozi valjanosti izbora varijante izvođenja odgovora. To znači da proizvoljno reagiranje uključuje i izbor osobne strategije i taktike izvođenja reakcije u skladu sa kvalifikacijom cilja i svrhe takove aktivnosti.
Za proizvoljni tip reakcije posebno je važna komponenta odlučivanja, koja uključuje izbor načina i organizaciju toka izvođenja reakcije. Takova vrsta i razina kontrole i regulacije pretpostavlja svjesno planiranje izvođenja odgovora i simboličko, verbalizirano programiranje toka izvođenja odgovora u obliku "unutrašnjeg govora" (R.S. Abeljskaja, 1960.).
No, individualni kognitivni angažman ne uključuje samo mentalnu obradu podražajnog sadržaja, već i svjesnu primjenu odgovarajućih algoritama procesiranja, evaluacije efikasnosti tog procesiranja i izvođenje korektivnih intervencija u slučaju netočnog procesiranja, odnosno neadekvatnog izvođenja odgovora.
Među reakcijama koje se odvijaju uz svjesnu kontrolu, na osnovi kognitivne regulacije, posebnu vrstu čine voljne reakcije. One se od ostalih proizvoljnih reakcija razlikuju višom razinom kontrole i užim izborom načina regulacije.
Voljne reakcije i složeni oblici voljne aktivnosti uvijek su povezane s naprezanjem, energetskim angažmanom usmjerenim na prevladavanje teškoća u procesu izvođenja aktivnosti. To je često povezano s neracionalnim, neekonomičnim i sa osobnog stajališta očuvanja fizičkog integriteta, apsurdnim djelovanjem. Na primjer, u havarijalnoj situaciji, kada se javlja alternativa osobnog izbora između prirodne potrebe samoočuvanja i socijalno determinirane potrebe temeljene na etičkim normama, kao što je - izbor između bijega i izvršenja određene profesionalne "obaveze", zahvaljujući voljnoj regulaciji, moguć je izbor alternative koja dovodi u pitanje i vlastiti život.
Usmjerenost na održavanje procesa odvijanja aktivnosti, bez obzira na teškoće tog održavanja, omogućena je uključivanjem kompleksnog motivacionog mehanizma u proces regulacije. G.Arends (1976) to označava kao uvođenje dodatne komponente u tradicionalnu formulu efikasnosti djelovanja. Elementima: znati, moći i htjeti (ovoj zadnjoj) on dodaje alternativu "morati", definirajući to kao osobnu "...spremnost na naprezanja i prije nego se mogu očekivati dobri rezultati" ili kada nije vjerojatan isključivo pozitivni ishod aktivnosti.
Voljna reakcija osniva se na specifičnoj vrsti programa vođenja reakcionog procesa, koji uključuje širi spektar individualnih osobina, odnosno cjelovitu ličnost. To se očituje u izboru varijante reagiranja, koja je redovito diktirana intelektualnim, emocionalnim i socijalnim kriterijem ocjene važnosti podražajnog sadržaja, te procjene o adekvatnosti i nužnosti primjene izabrane varijante izvođenja odgovora.
|
|
|
|
funkcionalno stanje mozga kao sustavna reakcija na aktualna zbivanja |
|
|
Opća zadaća rada mozga, odnosno živčanog sustava u cjelini je - osiguravanje adekvatne interakcije organizma s okolinom. Ta se interakcija ostvaruje kroz prilagodbu, aktiviranje adekvatnih reakcija na aktualne podražaje i aktivno djelovanje na okolinu. Za adekvatnu prilagodbu pretpostavka su različiti oblici funkcionalnih stanja mozga nužnih za realizaciju trajnih i privremenih, situaciono određenih ciljeva u kojima mozak igra aktivnu ulogu. Kategorija trajnih ciljeva odnosi se na održavanje uravnoteženosti sustava. Takvi ciljevi osiguravaju homeostazu i fizički integritet organizma. Privremeni pak, situaciono određeni ciljevi proizlaze iz potreba koje se javljaju u procesu odvijanja neke aktivnosti i često nakon njezina ostvarenja mogu zauvijek nestati, ili se pak ponovo javiti u izmijenjenom obliku. Privremeni ciljevi su na primjer: mobilizacija resursa za savladavanje aktualnog opterećenja, adaptacija na nepovoljne okolinske uvjete, isl.
Svaki oblik reakcije mozga na aktualna zbivanja u okolini i organizmu, po V.I.Medvjedjevu (1988), predstavlja sustavnu reakciju, koja proizlazi iz interakcije djelovanja različitih mozgovnih struktura integriranih u mnogokomponentni kompleks. Ta povezanost svih elemenata sustava u jedinstvenu cjelinu manifestira se kao aktualno funkcionalno stanje mozga (opća razina aktiviteta, angažiranosti, uznemirenosti, zakočenosti, isl.).
Termin "funkcionalno stanje" je, po Medvjedjevu, dugo u uporabi, no jasnu odrednicu dobilo je tek zadnjih desetljeća. Najme, stjecanjem i razvojem spoznaja o radu mozga kao jedinstvenog sustava postalo je jasno da se njegova reflektorna djelatnost uvijek ostvaruje kao cjelovito mnogokomponentno reagiranje organizma na aktualna zbivanja. Određeno funkcionalno stanje mozga je uvjet za osiguravanje uspješnosti ostvarivanja cilja svake djelatnosti, ali isto tako i rezultat njegova uključivanja u konkretnu djelatnost. Dinamička okolina u kojoj se čovjek nalazi stalno mijenja aktualne zadaća njegova djelovanja i uvjete realizacije ciljeva. Stoga je u regulaciji ponašanja bitno niveliranje razine aktivacije i usklađivanje uzajamnog djelovanja aktivirajućih i dezaktivirajućih komponenata funkcionalnog stanja mozga.
Praktički postoji neograničeni broj trajnih i privremenih funkcionalnih stanja i stoga se ona mogu kategorizirati po različitim kriterijima. Najčešći oblik njihove klasifikacije temelji se na svrsishodnosti, odnosno zadovoljavanju određenih ciljeva. U tom smislu se može odrediti šest obika funkcionalnih stanja.
1. Funkcionalna stanja koja osiguravaju homeostatsku regulaciju, a javljaju se: a) pri normalnom odvijanju fizioloških procesa, b) pri djelovanju faktora koji iziskuju povećani angažman, odnosno naprezanje, i c) pri djelovanju faktora koji zahtijevaju promjenu programa homeostatske regulacije.
2. Funkcionalna stanja koja osiguravaju energetiku organizma: a) u stanju mirovanja, b) pri izvođenju određenih aktivnosti, c) kod obrambenog djelovanja.
3. Funkcionalna stanja koja osiguravaju plastičke procese: a) obnavljanje uništenih struktura, b) reproduktivnu funkciju (unutarutrobni razvoj ploda).
4. Funkcionalna stanja koja osiguravaju zaštitu vrste i osobnog integriteta.
5. Funkcionalna stanja koja su pretpostavka ostvarivanju komunikacijskih funkcija.
6. Funkcionalna stanja koja osiguravaju mobilizaciju resursa i pripremu za predstojeću aktivnost, prevladavanje prepreka, radnu sposobnost.
Kada se funkcionalna stanja kategoriziraju po kriteriju adekvatnosti za ostvarenje odgovarajućih ciljeva razlikuju se:
1. Funkcionalna stanja adekvatne, optimalne i ekonomične (kvantitativne i kvalitativne) mobilizacije resursa, sukladne s zahtjevima cilja aktivnosti.
2. Funkcionalna stanja dinamičke desikroniziranosti, nedostatne ili suvišne mobilizacije u odnosu na potrebnu razinu aktiviteta.
3. Patološka funkcionalna stanja koja u principu ne doprinose adekvatnoj prilagodbi.
4. Fantomska funkcionalna stanja koja se javljaju u ekstremnim životnim situacijama, kada se netočno interpretiraju okolinska zbivanja.
Funkcionalno stanje živčanog sustava određuje osobitosti organizacije i odvijanja integrativnih procesa različite složenosti. Medvjedjev drži da opće funkcionalno stanje živčanog sustava djeluje na dva vodeća mehanizma središnjeg živčanog sustava tako da kod jednoga utječe na promjene živčanih kodova predaje informacija i na osobitosti njihove prerade, dok kod drugog podešava živčane centre za kao prijam informacija.
Pojavu određenog funkcionalnog stanja živčanog sustava, po njemu, reguliraju: polazna razina funkcionalnog stanja, kvantitativne značajke senzornog opterećenja, motivacija, sadržaji aktualnih situacija koji postavljaju određene zahtjeve, te individualne psihološke osobitosti subjekta.
Na kraju treba još ukazati na činjenicu, da se dinamika funkcionalnih stanja manifestira u frekvenciji bioelektrične aktivnosti mozga. Tako se smanjenje razine aktiviteta očituje u povečavanju pojave sporih teta i delta valova, a kod prelaska iz sna u budno stanje, a osobito kod prelaska iz stanja mirovanja u napregnutu pozornost, uvećava se količina visokofrekvenznih beta valova.
Pokušaji klasifikacije reakcija nailaze na velike teškoće jer je "spektar reakcija" kod čovjeka vrlo velik, ali i stoga što su različiti oblici reakcija međusobno tako povezani da predstavljaju prelaze iz jednog oblika u drugi. Zato se, piše Medvedjev (1966), umjesto klasifikacije često pribjegava jednostavnom nabrajanju bez jedinstvenog principa.
Ograničenja za izvođenje sveobuhvatne kategorizacije i sistematizacije reakcija u znatnoj mjeri proizlaze iz neujednačene proučenosti različitih oblika reagiranja, kao i proučenosti etapa odvijanja reakcionog procesa. U ukupnoj masi istraživačkog materijala manje su zastupljena istraživanja strukture i procesa emocionalnih reakcija od istraživanja kognitivnih procesa kod različito složenih svjesnih reakcija. Od etapa obrade podražajnog sadržaja najviše su, zahvaljujući istraživanjima u oblasti psihofizike, proučeni senzorno-perceptivni procesi, manje predodžbeni i mnemički, a intelektualni procesi poput pojmovnog i verbaliziranog mišljenja, rezoniranja, te odlučivanja, tek su u novije vrijeme znatnije zastupljeni.
No bez obzira na teškoće i prethodno navedena ograničenja, za stvaranje potrebnog pregleda spoznaja o faktorima koji određuju genezu, sadržaj i obilježja reakcija, može se prihvatiti sistematizacija u kojoj se polazi od razlika među pojedinim oblicima reakcija u pogledu: složenosti procesa recepcije, načina obrade podražajnog sadržaja, te razlika u pogledu procesa kontrole izvođenja odgovora.
|
|
|
|
|
|
|
|
| DotNetNuke® is copyright 2002-2012 by Perpetual Motion Interactive Systems Inc. |
|